четвртак, 28. децембар 2006.

Svedočanstvo o raspadu SFRJ



U institutu Vudrou Vilson u Vašingtonu početkom decembra održana je međunarodna konferencija povodom skidanja oznake tajnosti sa američkih obaveštajnih procena o Jugoslaviji u periodu od 1948. do 1990. godine.




Zbirka od 34 dokumenta Nacionalnog obaveštajnog saveta otkriva sa kakvim su procenama raspolagali vlastodršci u Vašingtonu tokom burnih godina jugoslovensko-sovjetskog raskola, nacionalizma kao kohezionog, ali i rušilačkog faktora u raspadu jugoslovenske federacije, i bezuspešnih nastojanja da se uspostave stabilne i trajne institucije pre neminovne Titove smrti. Najviše pažnje privukao je dokument koji je praktično najavio raspad SFRJ.



Od komunizma do kolapsa


Procene američkih obaveštajnih službi u periodu od Titovog raskida sa Staljinom do predvečerja raspada SFRJ, objavljene su pod naslovom "Od nacionalnog komunizma do nacionalnog kolapsa".
U uvodu zbirke koju je sastavio Džon Alen, bivši službenik obaveštajnog odseka Stejt departmenta, stoji da je njena svrha, izmedju ostalog, da pomogne američkim i evropskim zvaničnicima koji se bave oblikovanjem budućnosti Balkana jer, navodi se, "radjanje šest republika nije kraj, nego početak nove balkanske priče".
Jedan od učesnika konferencije u institutu Vudrou Vilson i autor knjige o raspadu Jugoslavije, Miša Gleni, kaže da ga je najviše iznenadilo to što su obaveštajne procene bile u najmanju ruku nepotpune:
"Bio sam prilično šokiran odsustvom detalja u tim dokumentima. S druge strane, ako izuzmemo neke očigledne promašaje, interpretacija podataka i anticipacija trendova bile su uglavnom ispravne. Mene je naravno najviše zanimao dokument iz 1990. godine, u kome je CIA iznela predvidjanje da će se Jugoslavija ubrzo raspasti. Da takav dokument postoji saznali smo iz teksta objavljenog u Njujork tajmsu u novembru 1990. godine".


Političari u suštini malo obraćaju pažnju na procene Nacionalnog obaveštajnog komiteta, ma koliko one bile dobre i pouzdane.
Dejvid Bajnder


Četiri ključne tačke


Autor tog teksta, koji je u Americi prošao potpuno nezapaženo ali je u bivšoj Jugoslaviji odjeknuo kao bomba, bio je Dejvid Bajnder:
"Jedan diplomata, koji više nije medju živima, rekao mi je da takav dokument postoji. Potrudio sam se da od svojih kontakata u Stejt dipartmentu i agenciji CIA dobijem dodatne detalje i potvrde. Na osnovu tako dobijenih saznanja, sastavio sam članak koji je u novembru objavljen u Njujork tajmsu", kaže Bajnder za BBC.
Dokument pod šifrom NIE-1590, od 18. oktobra 1990. godine, sadrži četiri ključne tačke: u prvoj se tvrdi da će SFRJ prestati da funkcioniše 1991. godine, a da će se raspasti godinu dana kasnije. Druga procena bila je da će Srbija blokirati konfederalizaciju zemlje.
Treća, ispostavilo se i pogrešna, bila je da će doći do albanskog ustanka na Kosovu, a četvrta glasi da su "ozbiljni međurepublički sukobi malo verovatni, ali će raspad biti praćen međunacionalnim sukobima unutar pojedinih republika".

Pogrešne procene

Miši Gleniju je posebno upala u oči pogrešna procena o pretećoj pobuni kosovskih Albanaca, dok je drugo mnogo očiglednije krizno žarište zanemareno:
"To je zaista neverovatno, jer sam se ja u to vreme upravo vratio sa putovanja po Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Kosovu i Makedoniji. U Hrvatskoj sam naišao na mnoštvo dokaza da se i Hrvati i Srbi naoružavaju i da su sukobi neminovni. Ponegde su već bili i počeli. Međutim, u dokumentu Nacionalnog obaveštajnog saveta o tome nema ni reči. "
Ta, kako je Gleni naziva, "obaveštajna aljkavost" bila je uglavnom posledica činjenice da Balkan nije bio ni blizu vrha spoljnopolitičkih prioriteta tadanšnje američke administracije - to je bilo vreme prvog zalivskog rata, ujedinjenja Nemačke i raspada Sovjetskog Saveza:
"Jugoslavija je bila potpuno sporedna tema koja nikoga nije posebno interesovala, niti je iko očekivao da će se pretvoriti u takvu noćnu moru. Ne isključujem mogućnost da postoje i drugi, još uvek tajni obaveštajni dokumenti koji najavljuju ono što se kasnije dogodilo, ali u dokumenatima nacionalnog obaveštajnog saveta nema ni naznake da su Amerikanci u to vreme na bilo koji način operativno delovali u bivšoj Jugoslaviji", kaže Gleni za BBC.

Jugoslavija je bila potpuno sporedna tema koja nikoga nije posebno interesovala, niti je iko očekivao da će se pretvoriti u takvu noćnu moru.
Miša Gleni

Preterano

Administracija Džordža Buša starijeg je obaveštajnu procenu da je raspad Jugoslavije neminovan, i da će uslediti vrlo brzo, odbacila kao "preteranu".
Objavljeni dokumenti pokazuju da je slično bilo reagovanje i na procene iz 1947, da predstoji razlaz Tita i Staljina. Tadašnji podsekretar Stejt dipartmenta, naime, Din Ečison, preko depeše američkog otpravnika poslova u Beogradu velikim slovima je napisao "GLUPOST".
Dejvid Bajnder procenjuje da je takva sudbina verovatno zadesila i dokument NIE-1590:
"Više bivših obaveštajnih zvaničnika koji su učestvovali na konferenciji potvrdilo je da političari u suštini malo obraćaju pažnju na procene Nacionalnog obaveštajnog komiteta, ma koliko one bile dobre i pouzdane. Verujem da se i ovaj dokument izgubio u nekoj crnoj birokratskoj rupi."

SAD za očuvanje SFRJ - do 1991.

Amerika je, dodaje Bajnder, sve do 1991. godine bila za očuvanje Jugoslavije:
"Poslednja procena u ovoj seriji glasi da SAD ne mogu da učine ništa da spreče raspad Jugoslavije. To i nije bilo toliko neobično, imajući u vidu činjenicu da je Vašington imao uticaj na saveznom nivou, dok su republike u medjuvremenu uspostavile bliske veze sa zemljama koji su im bili svojevrsni mentori. Nemci su, da se tako izrazim, izdali ostale. Kol i Genšer su sistematski radili protiv konsenzusa postignutog izmedju tadašnje Evropske zajednice i SAD - da ne treba ishitreno i jednostrano priznavati proklamovanu nezavisnost jugoslovenskih republika".
Bajnder smatra da objavljeni dokumenti, kao i tragična zbivanja na prostoru bivše Jugoslavije tokom devedesetih godina, potvrdjuju da Stejt department, CIA i ostale obaveštajne službe nisu imale jasnu sliku zbivanja u tom regionu. Slične pogrešne obaveštajne procene su - sa daleko ozbiljnijim posledicama - pratile i rat u Iraku.
Cilj objavljivanja dokumenata o Jugoslaviji i diskusija o njihovom sadržaju trebalo bi da pomogne da se u budućnosti slične greške svedu na minimum.
Zbirka obaveštajnih procena o Jugoslaviji od 1948 do 1990. izaći će iz štampe krajem januara 2007. godine.

Kol i Genšer su sistematski radili protiv konsenzusa postignutog izmedju tadašnje Evropske zajednice i SAD - da ne treba ishitreno i jednostrano priznavati proklamovanu nezavisnost jugoslovenskih republika.
Dejvid Bajnder

BBC







уторак, 26. децембар 2006.

Koreni latentnog radikalizma u Bosni i Hercegovini


Amalgam vere i politike donose zlo


Da bi osvetlili Bosnu i Hercegovinu danas sa pozicije građanske (civilne) bezbednosti neophodno je definisati probleme celovitog i komplikovanog višenacionalnog ambijenta. Takođe treba pokušati iskristalisati specifičnosti funkcionisanja ovakvog državotvornog sistema čiji je ustavni okvir nastao u Dejtonu 1995.godine sa primarnim ciljem zaustavljanja krvavog građanskog rata. U traganju za modalitetima i kreativnim rešenjima trenutne bezbedonosne situacije u kojoj je uvek prisutan strah od novog konflikta i u pokušaju projektovanja dugoročnije strategije građanske sigurnosti, navešćemo ključne probleme koji predstavljaju specifikum bosanskohercegovačkog političkog ambijenta, a koji zahtevaju po našem mišljenju, studiozniji i efikasniji odgovor na izazova sutrašnjice.

Neselektivno nabrojane aspekte bezbedonosne problematike koje ćemo sada navesti, u daljoj analizi pokušaćemo sistematizovati sa ciljem definisanja ishodišne tačke trenutne nesigurne i nastabilne bezbedonosne situacije. Nadamo se da će osvetljavanje ovih problema nastalih na izuzetno negativnoj ratnoj podlozi, ali i nasleđenih problema još iz prethodnog socijalističkog sistema sasvim jasno ukazati i biti dovoljan pokazatelj gde leže osnovni aspekti problematike civilne sigurnosti na ovim prostorima.
Latentna radikalizacija političkog ambijenta koja svoju snagu crpi gotovo isključivo u svojoj nacionalnoj/nacionalističkoj prirodi. Prisustvo međunarodne zajednice u mirovnim operacijama od kraja rata 1995. godine do danas, dovelo je do relativno zadovoljavajuće kontrole svih radikalnih elemenata u državi. No, ovde je svima jasno da međunarodna kontrola nije dovoljna za dugoročno reševanje problema vezanih za nacionalistički koncept koji je aposolutno dominantno političko opredeljenje građana BiH. Uspostaviti kompromis kao prirodan model rešavanja problema na ovim prostorima je definitivno nemoguće.
Bosna i Hercegovina je država političara. Sva istraživanja su jasno pokazala da su političari i njihovi sponzori u ekonomskom i političkom smislu najbogatiji, najuticajniji, nedodirljiv i najkorumpiraniji sloj društva. Na sociološkom i psihološkom planu ekonomska moć državnih službenika i ljudi koji su vrlo bliski vlasti je postala jedini relevantan pokazatelj uspešnosti u društvu i temelj njihove političke arogancije i nezainteresovanosti za reformske procese. Studija Transparensy International za BiH jasno pokazuje nepostojanje ozbiljnije rešenosti za suzbijanje kriminala i korupcije, bez obzira na snažan pritisak i domaćih i mađunarodnih faktora i postojanje solidnih antikorupcijskih zakonskih okvira.
Permanentan strah od asimilacionih težnji dominantnih etničkih grupa u određenom regionu ( u ovoj višenacionalnoj državi svaki narod je na nekom području manjinski). Taj strah od gubitka nacionalnog identiteta je autistična politička floskula od koje za sada nema leka. Taj uvek prisutan problem, mada u različitom intenzitetu, gotovo po pravilu najbolje koriste političari u predizbornim kampanjama, ali i verske zajednice koje se upadljivo trude da budu i ostanu ekskluzivni predstavnik svoje nacije po svim pitanjima.
Neprincipijelno vrednovanje kulturološkog bogatstva države kao rezultat prisustva različitih etničkih grupa na relativno malom prostoru. To kulturološko bogatstvo danas nije rezultat kolektivne svesti o blagoteti mešanja različitih kultura na ovim prostorima, nego je rezultat jačanja i potenciranja nacionalne, gotovo plemenske različitosti i kao nerešiva enigma političke, ali i osnovne ideje verskih institucija da samo potenciranjem različitosti u odnosu na druge jača se nacionalni identitet. Čak i ono što može imati obod svetske kulturne baštine ovde se lomi i minimizira u dnevnopolitičkoj opservaciji.
Nepostojanje državne religije i činjenica da verske institucije nemaju legitimne predstavnike u vlasti vodi ka opasnom paradoksu: zvanično, verske organizacije imaju status religijske organizacije u uobičajnom republikanskom modelu države sa svim obeležjima laiciteta, ali se vrlo brzo dolazi do egzaktne činjenice prevelikog političkog uticaja svih verskih zajednica na zvaničnu politiku, a posebno kada je interes jednog naciona u pitanju. U ovom slučaju neparticipiranje konfesija u vlasti samo doprinosi njihovom netransparentnom radu i nemogućnosti kontrole njihovog uticaja.
Novi paradoks je forsiranje liberalizma i liberalnog ekonomskog tržišta u državi koja vapi za jakim političkim autoritetom. Kao i kod mnogih gore navedenih teza paradoks, postaje princip. Međunarodna zajednica nema sluha za specifičnosti ovdašnje ekonomske, socijalne i političke scene i nasilno forsiranje liberalnog koncepta nema karakter trajne kategorije. Nasleđe nerešene socijalne politike uvek iz senke traži povratak na nekadašnji socijalistički sistem koji je davao mnogo više sigurnosti običnom građaninu. Politička i ekonomska elita uvek u dosluhu sa državnom blagajnom prihvata neselektivno sve što traži Zapad i za njih, kada je društvo i država u pitanju, važan je samo finansijski interes i njihova kontrola protoka robe i novca.
Niti jedna ozbiljnija politička partija koja relevantno utiče na politički život u BiH ne opstaje bez nacionalističke ideološke komponente. Kao rezultat toga je nepostojanje niti jedne političke partija koja u svojim redovima ima ravnopravno zastupljene članove barem iz dva nacionalna korpusa. Poštovanjem zakonske procedure o zastupljenosti drugih nacija u vlasti, neke političke partije imaju u svojim redovima manji broj članova druge nacije, ali je i to u dobroj meri samo deo političkog marketinga i otvara vrlo široko polje za manipulaciju.
Verske institucije se isključivo pojavljuju kao politički subjekti uvek za njih u pozitivnim političkim okolnostima. Nikada niti jedna verska zajednica u BiH nije preuzela ni subjektivnu ni objektivnu odgovornost za bilo šta.U gomili zla i u moru prolivene krvi na ovim prostorima niti jedna verska zajednica se nije negativno izjasnila protiv svojih članova, protiv zločina koje su počinili ljudi njihove veroispovesti. Taj krucijalni integrativni faktor za budućnost BiH ostavljen je prećutno od svih na savest verskim zajednicama, ali njihov odgovor je ćutanje i samo ćutanje.
Verske instutucije nemaju transparentnu finansijsku kontrolu pa čak nemaju ni ozbiljniju kontrolu tamo gde novac pristiže od lokalne zajednice ili državnog budžeta. Finansijska kontrola rada verskih zajednica zbog osetljivosti problema ( koji najčešće ima «oznaku» nacionalnog interesa) nije čak postavljena kao problem ni od međunarodnih institucija zaduženih za pitanja kontrole finansija. Prosto, zbog mira u kući postoji na celoj teritoriji države prećutna saglasnost o nekontrolisanju verskih zajednica i njihovih službenika bez obzira što je svima jasno da ekonomsko bogatstvo verskih institucija pa i verskih službenika nije proporcionalno finansijskom stanju u državi i da su vrlo sumnjivi tokovi novca preko računa verskih institucija, a posebno nekih humanitarnih organizacija iz inostranstva.
Statistički podaci (možemo se pozvati na podatke Tranparensy International) nedvosmisleno ukazuju da velika većina građana ove zemlje, Bosnu i Hercegovinu doživljavaju kao nepoštenu državu. Taj podatak je delikatan i ozbiljan problem jer je poznato da se najradikalniji elementi u nekoj državnoj zajednici upravo regrutuju iz reda nezadovoljnika koje političke elite najlakše koriste za svoje ideološke programe. Mehanizam vladavine narodom na ovim prostorima, uvek je u dosluhu sa autoritativnom « zaštitom» nacionalnog ili socijalnog statusa jedne etničke grupe.
Mediji koji još uvek nemaju ni hrabrosti, ni informacija , a ni dovoljnu pravnu zaštitu da se bave osetljivijim pitanjima, kao naprimer pitanje kontrole rada verskih ustanova ili negativan rad nekih verskih službenika. Nacionalni interes je tu apsolutno odlučujući faktor i bar za sada ne postoji niti jedan prihvatljiv model za uspostavljanjem transparentnog rada institucija «na braniku vere i pravde».



Pristup svakom od navedenih problema iz okvira civilne bezbednosti, otvara pitanje dugoročne stabilizacije ovog regiona pa ćemo pokušati da pronađemo zajedničko ishodište za sve rizične političke aspekte koji ugrožavaju ili mogu ugrožavati u budućnosti procese integracije u bosanskohercegovačkom društvu kao i evropske integracione procese. Svaka sistematizacija i definisanje ključnih problema bezbednosti kada je BiH u pitanju, uvek se svodi na nerešene međunacionelne probleme ali se pod nerešenim međunacionalnim problemima nikada, apsolutno nikada ne podrazumeva rad i uticaj verskih zajednica nego isključivo međunacionalni politički sukobi nastali kao rezultat istorijske etničke podeljenosti.
Akcije međunarodnih institucija u BiH kada je kontrola radikalnih nacionalističkih elemenata u pitanju je pokazala odlične rezultate: retki su danas međunacionalni sukobi i uvek su individualnog karaktera i nikada ne mobilišu kritičnu grupu ljudi; zaštita ljudskih i građanskih prava po uzoru na evropske principe je na zadovoljavajućem nivou; politički atentati su za sada prošlost, medijska slika je prilično uravnotežena i nema ozbiljnijih ideoloških konflikata čak i u toku izborne kampanje, politička scena je zakonski regulisana korektnom pravnom zaštitom manjinskih naroda po uzoru na neke evropske zemlje i tako dalje.
Sve je to veliki uspeh međunarodne zajednice i njenih institucija u implementaciji mira, ali smatramo da je neophodna ozbiljnost i drugačiji pristup i dalje prisutnim , skrivenim ili dobro zamaskirnim ( nekakvim prividno demokratskim procesima) problemima koji traže od nas opsežniji i drukčiji pristup rešavanju još uvek nedodirljivih problema po dugoročniju stabilnu bezbedonosnu politiku.
Zbog svega prethodno navedenog, sigurni smo u proceni da je ključ programa bezbednosti na prostoru BiH upravo u širokom spektru kontrole rada verskih organizacija. Sav trud i uloženi novac od strane međunarodne zajednice u BiH može neverovatnom brzinom biti obezvređen i poništen u tipičnoj balkanskoj nacionalističkoj destrukciji koja zaista može planuti i bez nekog, sa evropske tačke gledišta, ozbiljnijeg konflikta. Bilo kakve progresivne ideje u latentnom etničkom žarištu nemaju trajnu vrednost.
Nažalost, na ovim prostorima nacionalni identitet je u debeloj istorijskoj prednosti u odnosu na demokratske procese sa još otežavajućom definicijom da su demokratski procesi po svojoj prirodi uvek transparentni za razliku od nacionalnog/ nacionalističkog koncepta koji dobro funkcioniše i skriven daleko od očiju javnosti.
Potpuno smo sigurni da nigde u svetu istinska religija neće doneti zlo bilo kom narodu, ali je uvek veliko zlo u istoriji dolazilo kao amalgam vere i politike. Da pojednostavimo, navlačeći patriotski dres religija uvek postaje koncept mobilizacije. Iz unutrašnje bosanskohercegovačke perspektive dugoročno posmatrano, ovde se ne može dogoditi državni, a pogotovu vojni udar; socijalne revolucije su gotovo nemoguće zbog nepostojanja ozbiljne sindikalne mreže i socijalne filozofije; dakle, jedino kritično područje je permanentno prisustvo radikalne desnice koja svoj koncept poistovećuje sa nacionalnim konceptom.( Da li je suvišno istaći da verske institucije kao primarni zaštitnik nacionalnog osećanja diktiraju većinu nacionalnihi na zahteva, a čije neispunjenje predstavlja poligon za političku radikalizaciju?)
Kako kontrolisati verske institucije? U međunarodnim bezbedonosnim službama se koriste dva modela za područja od posebne važnosti i verske osetljivosti (izvori službi bezbednosti). Primarno se koriste svi modaliteti obaveštajnih službi ( infiltriranje, monitoring i sl.) i drugi model koji zahteva specifičan pristup za ovdašnji region je sistem različitih vrsta pritisaka na verske zajednice sa ciljem da se isprovocira njihov izlazak u javnost, gde bi se kao ključni rezultat dobilo saznanje gde se nalazi centar kontrole tih organizacija i koji su ljudi ( službenici ) koji u operativnom smislu rukovode radikalnijim strujama unutar neke verske organizacije.
Sve potencionalne mogućnosti za kontrolu verskih organizacija traže posebnu vrstu elaborata. Takođe, ovde se ne bavimo pojedinačnim osobenostima verskih organizacija svaka od tri konstitutivna naroda u BiH koji mogu biti , i nezavisno jedni od drugih, u dogledno vreme izvor kriznih situacija. Naravno, svaki radikalni elemenat koji može ugroziti bezbedonosnu poziciju BiH a vezan je za rad verskih institucija, zahteva poseban i sofisticiran oblik monitoringa za svaku versku organizaciju posebno i naš sledeći pokušaj elaboriranja će biti u tom pravcu.


UTICAJ

Sve tri vodeće konfesije u BiH imaju odlučujući uticaj u kreiranju nacionalne politike kao i javnog mnenja i njihov uticaj je presudan u diktiranju nivoa radikalizma u političkom ambijentu. Nemogućnost kontrole rada verskih zajednica( pod tim se podrazumeva napostojanje finansijske kontrole, zatim nepostojanje dokumentacije o radu verskih organizacija, pa čak i nepostojanje adekvatnih činjenica o njihovom uticaju) stvara trajnu neuralgičnu tačku po dugoročnu građansku bezbednost.

Autor:
Slobodan A. Lukić, prof.
Izvršni direktor Centra za civilnu bezbednost za BiH



понедељак, 25. децембар 2006.

USKORO ARHIVA VBA OD RATA DO 1975.



20. decembar 2006. 10:49 Izvor: Beta

Beograd -- Zoran Stanković potpisao naredbu o arhiviranju građe Vojno-bezbednosne agencije od Drugog svetskog rata do 1975. godine.


Nakon arhiviranja građe sadašnje VBA, nekada Kontraobaveštajne službe (KOS-a) materijal će biti dostupan javnosti u skladu sa zakonom. U izjavi za list Danas, ministar odbrane Zoran Stanković je kazao da će celokupna dokumentacija VBA iz tog periodu biti predata vojnom arhivu, a da će biti arhivirano i dostupno i sve ono što je radila vojna Uprava bezbednosti.Stanković je kazao da će otvaranje tajnih dosijea morati da sačeka donošenje zakona i da je ta odluka u nadležnosti Skupštine Srbije. Govoreći o planiranim promenama u obaveštajno-bezbednosnom sektoru pri Ministarstvu odbrane, u čijem okviru rade Vojnobezbednosna agencija i Vojnoobaveštajna agencija, on je rekao da će do 2010. godine te dve agencije biti objedinjene i da će u njoj raditi oko dva odsto od ukupnog broja zaposlenih u vojsci. "Ta oblast biće definisana strategijom nacionalne bezbednosti, koju izrađuje Vlada Srbije. Ideja je da se uspostavi potpuna civilna demokratska kontrola nad tom oblašću", kazao je Stanković. Inače, u Srbiji je za sada delom
otvoreni dosijei Državne bezbednosti, koji su vođeni do sredine 60-ih godina, a od nedavno i dosijei Ministarstva unutrašnjih poslova o zaposlenima u tom ministarstvu.
25.12. 2006.
VBA PREDALA VOJNOM ARHIVU GRADJU NASTALU DO 1956. GODINE
Predstavnici Vojnobezbednosne agencije (VBA) predali su danas Vojnom arhivu Ministarstva odbrane Republike Srbije u Beogradu arhivsku građu iz perioda od 1944. do 1956. godine. Oko 25 000 stranica dokumenata odnose se na istorijske događaje tokom kojih su bile angažovane vojnobezbednosne službe ondašnje Jugoslavije. Predaja dokumenata pripremljena je na inicijativu VBA, u skladu sa republičkim Zakonom o kulturnim dobrima. Prema slovu tog zakona, i arhivska građa spada u kulturna dobra, pa je Ministarstvo odbrane odlučilo da, preko Vojnog arhiva, naučnoistraživačkim radnicima i javnosti omogući pristup vrednim istorijskim dokumentima.

STOP ZABORAVU - AFERA TOPČIDER


Banner Stop zaboravu dizajnirala je Nune Produkcija na molbu bloga MiM i Inicijative mladih za ljudska prava, a uz tehničke sugestije direktora sajta B92 Dejana Restaka, kako da bude lak i standardizovan. Inicijativa mladih i blog MiM su, pre toga, sproveli i konsultacije oko sadržaja teksta bannera sa posetiocima bloga i drugima.
Akciju Stop zaboravu podržao je i Miodrag Dinić, ovlašćeni od strane porodice i advokata pokojnog Dragana Jakovljevića za rad u Komisiji za utvrđivanje uzroka smrti poginulih gardista.
Molimo sve zainteresovane urednike sajtova i drugih medija da ga okače i preuzmu kao znak podrške inicijativi da Afera Topčider ne padne u zaborav.
Ovaj projekat podržava Centar za civilnu bezbednost

недеља, 24. децембар 2006.



Demokratska civilna kontrola službi bezbednosti u Srbiji

REFORMA JEDINO REŠENJE

Demokratska kontrola nad službama bezbednosti nužno mora biti i civilna što znači da su putem demokratskih izbora (većinom) ovlašćenja prenesena na narodne predstavnike koji su zastupljeni u mehanizmu kontrole i uopšte u vlasti i društvu. Inače diktator koji je civil bi mogao vršiti samo civilnu kontrolu. Demokratski izabrane civilne vlasti, moraju isto tako biti i smenjive na izborima.
Nacionalna bezbednost kao pojam, često podrazumeva i preklapa se sa pojmom državne bezbednosti, ali se i zloupotrebljava u dnevnopolitičke svrhe (pod zaštitu stavlja državu kao takvu poistovećujući je sa onima koji trenutno njome upravljaju pa je po tom shvatanju svako ko njih ugrožava i njen rušitelj).
Nacionalna bezbednost se ranije često označavala kao «spoljna bezbednost države», i manje ili više elegantno, kao npr. Kenanov izraz «fizička netaknutost nacionalnog života». Nacionalna bezbednost je osnovna vrednost u spoljnoj politici države. kako je definiše Robert Džekson (Robert Jackson). Čarls Kegli i Judžin Vitkof je određuju kao psihološku slobodu od straha da država neće biti sposobna da se odupre pretnji njenom fizičkom opstanku i nacionalnim vrednostima koja dolazi spolja ili iznutra.
Obaveštajna bezbednost po definiciji Pitera Gila je državno prikupljanje informacija u pokušaju suprotstavljanja pretnjama njenoj bezbednosti koje dolaze iz špijunaže, sabotaže, aktivnosti stranog uticaja, političkog nasilja i subverzija.
Nacionalna bezbednost postaje sve više pitanje pretnje ljudima, nego državi, a njen koncept uključuje, ali ne daje prednost odbrani demokratije, slobode i ljudskih prava. Iz tog razloga neophodno je uspostaviti civilnu demokratsku kotrolu službi za nacionalnu bezbednost.
Postavlja se pitanje koje su to vrednosti koje treba štiti, i iz kojih pravaca dolaze pretnje - spolja i iznutra (iz inostranstva i iz same države). Možemo ih kao Vojin Dimitrijević grubo podeliti u četiri grupe: opstanak (države, nacionalni i fizičko samoodržanje), teritorijalni integritet, politička samostalnost i kvalitet života.
Načini, vrste i ko je zadužen da kontroliše efikasnost zaštite države spolja i iznutra je posao koji je svima od značaja.
Strukturu sektora bezbednosti čine sistemi odbrane, obaveštajno - bezbednosne službe, policija, informativno-bezbednosne agencije, granične jedinice, carinske službe i privatne bezbednosne agencije. Sve obaveštajne, kontraobaveštajne i bezbednosne službe čine nacionalni obaveštajno-bezbednosni sistem jedne države
Obaveštajna aktivnost se može definisati kao „proizvod prikupljanja, obrade, integracije, analize, vrednovanja i objašnjenja dostupnih informacija koje se tiču stranih zemalja ili oblasti. Obaveštajna aktivnost uključuje prikupljanje i analizu informacija i preobražaj u obaveštajni podatak. Obaveštajna aktivnost je društveni i politički proces kojim se otkrivaju tajne u međuljudskom odnosu u cilju rešavanja sukoba interesa.
Obaveštajna služba je zajednički naziv za različite specijalizovane organizacije, ustanove, agencije državnog aparata koje se bave operativnim prikupljanjem, obradom i pružanjem informacija od značaja za unutrašnju i spoljnu bezbednost, nacionalnu odbranu i međunarodne odnose političkim odlučiocima te države.
Prikupljanje se može definisati kao svrsishodno sticanje bilo koje informacije koja bi mogla biti tražena od analitičara, sprovodilaca politike i operativaca (iz otvorenih izvora, tajnih, ljudskih i tehničkim sakupljanjem).
Kontrašpijunaža i tajne akcije su prepletene sa obaveštajnom aktivnošću. Kontrašpijunaža obuhvata svo prikupljanje informacija koje služe da ocene strane obaveštajne i bezbednosne službe i neutrališu neprijateljsko delovanje. Kontraobaveštajna delatnost je prikupljanje informacija i izvođenje aktivnosti sa ciljem neutralisanja štetnog delovanje službi drugih država, i zaštite domaćeg sistema.
Integracija rezultata podrazumeva stvaranje jedinstvene banke obaveštajnih podataka, dostupne državno-političkom vrhu, izrada završnih dokumenata, objedinjavanje podataka na jednom mestu, sa kojeg se vrši i ustupanje -distribucija u oba pravca ka vrhu i na dole.

Javnost i tajnost

Bezbednosne i obaveštajne službe u demokratskim društvima obavljaju korisne zadatke u zaštiti nacionalne bezbednosti i slobodnog poretka demokratske države. Budući da bezbednosne službe rade tajno i da priroda njihovih zadataka zahteva da svoje obaveze ispunjavaju u tajnosti, one su u neskladu s načelima otvorenog društva. Zbog paradoksa odbrane otvorenog društva tajnim sredstvima bezbednosne i obaveštajne službe treba podvrgnuti demokratskom nadzoru, odgovornosti i civilnoj kontroli.
Obaveštajne službi, čiji je osnovni princip rada tajnost, u svom radu koriste između ostalog tajne metode (agenturni metod, tajno prisluškivanje i sl.). Aktivnosti ovih specijalizovanih službi su obavijene velom tajnosti za većinu građana (od kontrole mišljenja u društvu do uskog kruga ljudi koji ta saznanja dobijaju). Tajnost u stvari znači da su te informacije dostupne samo uskom krugu ljudi. Budžeti bezbednosnih službi često nisu javni ni transparentni (Na primer, crni budžet CIA nikada još nije objavljen, kao ni FSB Rusije, a MI5 nema ni jednu brojku u izveštaju o utrošenom budžetu).
Koliki uopšte stepen javnosti rada službe za nacionalnu bezbednost treba da bude da bi bio prihvatljiv. U prirodi je obaveštajne bezbednosti da mora da uživa izvesnu diskreciju, u obliku tajnosti koju država dozvoli, kako bi obavljala svoje dužnosti. Osnovna potreba onih koji učestvuju u ovakvoj aktivnosti jeste da se uspešno izvede i ne bude dostupna saznanju drugih, posebno široj javnosti, rezultat toga je njeno faktičko «zanemarivanje» u naučnom smislu.

Kontrola i nadzor

Osnovno pitanje koje se nameće i samim službama je kako održati delatnost u prihvatljivom okviru. Jedini odgovor koji potpuno daje uverenje je u efikasnim instrumentima kontrole. Kontrola ustvari usmerava kako da se radi.
Osnovno sredstvo za kontrolu nije javnost kao kod policije, nego vlast. Od vlasti službe preuzimaju obavezu o radu. Osnovna postavka je izbalansirano obavezno učešće sve tri grane vlasti zakonodavne, izvršne i sudske. I javnost učestvuje, i preko parlamenta koji je kontrolor kontrolora, odgovoran za nadzor.
Političke elite (kao i sve druge) žele kontrolu nad svim delovima društva. To je naročito izraženo u nestabilnim i postkonfliktnim društvima. Države u kojima je sećanje na građanske razdore i traženje bespogovorne poslušnosti sveže, teže da bezbednosne službe ograniče na skupljanje podataka, da ne bi bile zloupotrebljene za svrhe neslobode, a da im bude dozvoljeno da nadgledaju širok spektar mogućih pretnji demokratskom poretku.
Do sredine XX veka nema zakona o službama, do tada su tajni, neobjavljeni ukazi, uredbe šefova država i vlada bili u funkciji uređenja ovog pitanja. Zakonodavstvo je poslednje decenije XX veka stupilo na scenu u ovoj oblasti. Do tada nije postojao pravni propis jer je bio internog karaktera, kao podzakonska tajna, u obliku neobjavljenih pravila. Dugo su bezbednosne službe ostale izvan pravnog uređivanja i zavisile od izvršne vlasti, pa je ova promena bila neka vrsta prelomnog događaja. Podvrgnuti pravu i zakonskim propisima postali su javni građanima koji su zaštićeni time, a na neki način i same službe. Skromno po obuhvatu materije, težište kontrole je na ovlašćenjima i proceduri primene.
Svedoci smo širenja ovlašćenja službi u oblasti borbe protiv organizovanog kriminala i terorizma kada se narušio balans interesa bezbednosti i demokratije zarad suočavanja sa novim izazovima. Privatnost građana se narušava, ali uz odobrenje odgovornog starešine, koji opravdanim zahtevom dobija saglasnost suda. Prisluškivanje, zadiranje u pisma, veze ipak može dovesti do dosuđivanja naknade štete u sporovima o povredi prava na privatnost. Suštinu čini postavljanje granice šta je bezbednost države.
Evropski sud za ljudska prava u Strazburu i Evropska konvencija o ljudskim pravima postoje i zbog toga da štite prava građana i u ovoj sveri.
Kontrola nad službama za nacionalnu bezbednost u svetu obavlja se uglavnom preko parlamenta. Parlamentarna kontrola je spoljna – pomaže i podstiče bolji rad. Nadzor naročito nad službama bezbednosti je svuda relativno skorija praksa, pospešena uvećanjem svesti o tome da se ne dopusti zloupotreba izvršne vlasti (istovremeno umanjujući strah od komunističkog preuzimanja u Zapadnoj Evropi). Parlamentarni nadzor je počeo u Holandiji 1952., SR Nemačkoj 1978, drugim zapadnoevropskim zemljama, Kanadi i Australiji 1980-ih, V.Britaniji tek 1994., dok je u SAD specifičan i najjači - počeo krajem 70-ih, a u Francuskoj ga još nema. Intenzivnu kontrolu vrše posebni odbori i komisije (paneli).
U kontinentalnoj Evropi, uobičajeno je da bezbednosne službe podpadaju, bar nominalno pod ministarstvo unutrašnjih poslova, ali se kontrola može i drugde vršiti.
Civilno društvo se koristi sredstvima koja mu preostaju, posebno u odbrani građanskih sloboda. Masmediji su osnovni kanal na raspolaganju (poznata je uloga novinara u aferi Votergejt, a čuven je i agent Duboko grlo) da utiče na promene bezbednosnih službi i spreči njihov povratak na staro, dok interesne grupe i partije svoje primedbe predočavaju zakonodavnoj vlasti.
Nacionalnom sistemu bezbednosti neophodan je dobar odnos sa međunarodnm institucijama i sa civilnim društvom. Najbolja moguća saradnja sa društvenim institucijama je potreba svakog nacionalnog sistema bezbednosti pa je neophodno otvoriti dijalog i kanale konsultacija sa civilnim društvom.
Kontrola bezbednosnih službi u postkomunizmu zaslužuje pažnju koliko i prava manjina ili reforma socijalnog staranja, to je problem za koji i «zrele» demokratije nemaju jasan odgovor. Reorganizacija i depolitizacija su nužnost kao i potčinjavanje demokratskom nadzoru kroz vladavinu prava. Da li su službe u postkomunističkim sistemima stavljene pod kontrolu, ili je nova politička elita samo poverovala u svoju moć i lojalnost starih pripadnika službi za nacionalnu bezbednost ostaje da se vidi, moguća je manipulacija i postojanje više timova koji u zavisnosti od varijante rezultata izbora stupaju na scenu, pa je promena organizacijsko-kadrovska i stručno-profesionalna neophodna kao i u pogledu rukovođenja i posebno kontrole rada. Reinženjering identiteta službi treba posmatrati kao sastavni deo tranzicije ka demokratiji.
Svrha kontrole je sprečavanje vlasti da zloupotrebe bezbednosne službe. Da bi se postigla efektivna civilna demokratska kontrola neophodno je da je vlada uspostavljena na demokratskim načelima smenjivosti. Pravna država, ljudska prava i slobode građana su nazaobilazni elementi sistema koji moraju biti ustavom garantovani, kao i pravo javnosti, građana, medija i ostalih delova civilnog društva da uzmu učešće u kontroli službi bezbednosti.

Vrste kontrole

Prema mestu odakle se vrši kontrola ona može biti spoljna i unutrašnja. Daleko veću važnost u demokratskoj civilnoj kontroli službi bezbednosti ima spoljašnja kojoj pripadaju izvršna grana vlasti, sudska sa tužilaštvom i zakonodavna grana vlasti. One mogu biti pojačane i institucijama građanskog nadzora koje nisu deo vlasti. U spoljnu kontrolu spadaju i mediji, nevladine organizacije, nezavisni eksperti, vanparlamentarne stranke, interesne i grupe za pritisak, grupe građana i javno mnenje. Društvo će pre uspeti da u ovako širokoj lepezi nađe makar jednu efikasnu kariku koja će ukazati ostalim delovima na zloupotrebe i kršenja prava koje službe smatraju opravdanim radi boljih rezultata rada. Direktor službe mora biti na čelu unutrašnje kontrole – kontrole detalja, čiji će inspektori tražiti disciplinsku, krivičnu pa i materijalnu odgovornost odgovornih za kršenje ustava i zakona.
Parlament koji je demokratski izabran jedini je organ vlasti koji oličava čitav spektar relevantnog političkog života jedne zemlje. On je jedini pravi reprezent birača koji su mu izborima preneli svoju suverenost. U savremenom svetu zakone o službama bezbednosti donosi parlament, kao i odluke o budžetskim rashodima u ovoj oblasti, pa i politiku nacionalne bezbednosti.
Parlament formira i odbore i tela zadužena za ovu oblast. Parlamentarni odbori gde su proporcionalno zastupljene stranke, predsednika po pravili biraju iz opozicije kako bi demokratičnost i kontrola zaista došli do izražaja. Ovi odbori rade po svom poslovniku, primaju redovno periodične izveštaje, zakonski su ovlašćeni za istrage, imaju pun pristup stavkama budžeta, moraju imati obrazovano osoblje, plan rada, spoljnu ekspertizu, alternativne izvore informisanja - stručne časopise i savremenu literaturu.
Dakle, parlament ima više načina kontrole i nadzora, ali su zbog te razuđenosti često površni u praksi i nedostaje politička volja jer setimo se da se iz većine u parlamentu bira vlada.
Vlada je tu da spreči osamostaljenje službi, nadzire ih i ograniči na zakonito i odgovorno ponašanje u radu. Najjači uticaj od sve tri grane vlasti na službe ima vlada koja je tu i da stvori ili ukine službu po potrebi. Donošenjem podzakonskih propisa, budžetskog dodeljivanja sredstava, odluka o unutrašnjoj organizaciji, postavljanjem direktora, dobijanjem izveštaja o radu i samog sprovođenja zakona vlada ima odlučujući uticaj na službe bezbednosti.
Sudska kontrola je važna jer je u ulozi ograničenja moći službi i same vlade, pa je neophodno obezbediti pravu nezavisnost sudstva od političkih i drugih uticaja. Kontrola zakonitosti i ustavnosti rada leži u ovoj grani vlasti. Neophodno je onda imati hrabre javne tužioce i nezavisne sudije.
Mediji su okrenuti senzacijama kojih u oblasti bezbednosti ima puno, pa su i službe redovno teme članaka i priloga. Na neki način oni prave sliku službi bezbednosti u javnosti, zato je važno obezbediti im pristup tačnim informacijama na vreme, ili bar dobiti zadovoljavajući odgovor.
Organizovanje građana u različitim vidovima koji izražavaju njihovo mišljenje je jedan od načina da se vrši uticaj i nezvanična vrsta kontrole.

Službe u Srbiji

Obaveštajno-bezbednosni sistem Srbije odlikuje pre svega nasleđe SFRJ, SRJ i SCG, nedefinisanost nacionalnih interesa, odsustvo jasne spoljnopolitičke platforme, nedostatak strategije nacionalne bezbednosti, zakona o nacionalnoj bezbednosti i savremenog zakona o obaveštajnim službama.
Službe Srbije moraju da postanu institucije koje će da efikasno štite nacionalne interese, a od čijeg delovanja su zaštićene demokratija i pravna država. Najbolji i jedini način da se to osigura je efikasna kontrola.
Do Zakona o službama bezbednosti SRJ donetog 2. jula 2002. godine nije bilo ni u jednom zakonu imenovana bilo koja od vojnih ili civilnih službi sa obaveštajno-bezbednosnim zadacima (inače potrebno je doneti nov savremeniji zakon u Narodnoj skupštini Republike Srbije). Zakon iz 2002. možda ni tada ne bi bio donet da nije buknula afera Perišić (tada je uhapšen potpredsednik republičke vlade, savezni poslanik i bivši načelnik generalštaba od strane vojne službe bezbednosti na iznenađenje svih činilaca vlasti i SDBa Srbije). Za vreme postojanja SRJ, u saveznoj strukturi delovale su tri civilne i dve vojne službe.
Jedini zakon iz ove oblasti bio je savezni Zakon o osnovama sistema državne bezbednosti 1984. god. čime je ne samo za javnost nego i zakonodavnu vlast ova oblast bila nepoznata. Zakon iz 1984. bio je primer pravnog propisa iz doba komunizma, uređivao je samo nebitne stvari, a izvršna vlast i direktori službi su mogli da tajnim internim pravilima urede i ovlašćenja, način delovanja i odgovornost službi.
Parlamentarna kotrola je u parlamentu Srbije oličena u Odboru za odbranu i bezbednost koji je za to zadužen.
Zakonom o kontroli službi bezbednosti (član 49) ustanovljena je Komisija za kontrolu službi bezbednosti na niovou SRJ koja treba da usklađuje rad službi sa politikom i strategijom nacionalne bezbednosti, koje inače još nema, inače ni ova komisija još nije zaživela u parlamentu Srbije od sticanja nezavisnosti.
Značajna novina koja se uvodi ovim zakonom je obaveza službi da o svom radu izveštavaju javnost. Zakonom je utvrđeno da se službe bezbednosti koje su bile u okviru GŠ transformišu u okviru MO (VBA i VOA), i na taj način omogući Savetu ministara tadšnje Državne Zajednice SCG da uspostavi nadležnost nad svim službama bezbednosti (u MIP-u i MO-u).
Od početka 2004. u Ministarstvu odbrane podređene ministru funkcionišu Vojna bezbednosna agencija - VBA i Vojna obaveštajna agencija - VOA, a od ranije u Ministarstvu inostranih poslova Služba za istraživanje i dokumentaciju - SID i Služba bezbednosti MIP-a, dok je BIA autonomna. Između navedenih službi nepostoji institucionalizovan kanal stalne saradnje i koordinacije rada, jasno je onda zašto postoje neusklađenost i nepotrebna konkurencija. Potreba kontrole se još više nameće iz ovih razloga.
Postavlja se pitanje postoji li trenutno saradnja službi za nacionalnu bezbednost Srbije i da li su one na to obavezane. Prema izjavi premijera Koštunice da su sad pod kontrolom i one službe koje to ranije nisu bile, misleći na vojne (VBA, VOA), čini se da saradnje sada ima kao i koordinisanosti iz jednog centra – Vlade Srbije. Da li je to puka posledica ulaska Ministarstva odbrane i Ministarstva inostranih poslova u Vladu Srbije ili stvari dolaze polako na svoje mesto i da li je u izgledu posle usvajanja Ustava, donošenje zakona o ovoj oblasti ostaje da se vidi. U Srbiji postoji pet službi za nacionalnu bezbednost.
Prava služba državne bezbednosti Srbije je BIA naslednik SDB–a. SDB su nastale na ideji revolucionarnog raskida kontinuiteta sa sličnim službama Kraljevine Jugoslavije, tako da su uzori za njih pronađeni najpre u ruskom NKVD i KGB, a potom u istononemačkom Štaziju i sličnim komunističkim službama (integrišući ulogu političke policije i klasični obaveštajni i kontraobaveštajni rad od značaja za nacionalnu bezbednost). Na svojim počecima, a naročito dok su delovale pod imenom OZNE i UDBE, to su bile službe sa veoma istaknutom ulogom političke policije i u toj ulozi su se bavile odbranom komunističkog režima (organizovali i izvršavali državno nasilje). Reforma službi za nacionalnu bezbednost u Srbiji je neophodna zbog zloupotreba tokom 90-ih godina XX veka i slike koju su građani stekli o njima poistovećujući ih sa režimom.
Prvi rezultati na planu izgradnje demokratskih institucija i otvaranja prema evropskim integracijskim procesima u svim oblastima života, posebno na planu bezbednosti, nametnuli su pitanje potrebe temeljne rekonstrukcije obaveštajno-bezbednosnog sistema kao jednog od vitalnih činilaca ukupnog sistema odbrane i bezbednosti Srbije, jedan od najznačajnijih segmenata te reorganizacije ticao se promena mesta i uloge Resora državne bezbednosti MUP-a Srbije, koji je, u skladu sa ukupnim demokratskim promenama u Srbiji, morao menjati svoju poziciju i ulogu u sistemu bezbednosti .
Donošenjem Zakona o Bezbednosno-informativnoj agenciji Srbije (BIA), kao prvog republičkog zakona o državnoj bezbednosti, 12. jula 2002. obrazovana je BIA za poslove određene zakonom. Predlog zakona prvo je usvojila Vlada, a onda izglasala Narodna skupština Republike Srbije sa datumom stupanja na snagu 27. jula 2002. Resor državne bezbednosti se usvajanjem Zakona izdvojio iz MUP-a, čime je otpočeo proces potpune transformacije u agenciju. Proces izdvajanja iz MUP-a okončan je 26. decembra 2002. kada je potpisano Uputstvo o obaveznim oblicima i načinu saradnje BIA i MUP-a Srbije.
Bezbednosno-informativna agencija Republike Srbije (BIA) je samostalna specijalizovana vladina ustanova zadužena za rad u oblasti obaveštajnih, kontraobaveštajnih i drugih zakonom, aktima i propisima određenih poslova bezbednosti.
Prema Zakonu o BIA, služba predstavlja autonomnu, centralnu obaveštajno-bezbednosnu ustanovu, neposredno podređenu Vladi Republike Srbije, i koja za svoj rad odgovora Narodnoj skupštini i Vladi. BIA se u svom radu pridržava smernica Vlade o bezbednosno-obaveštajnoj politici i informiše nadležne organe.
O preduzetim aktivnostim i poslovima iz svoje nadležnosti BIA (obrađuje, čuva i koristi prikupljene informacije i dokumentaciju) vodi registre i obezbeđuje zaštitu tajnosti tih podataka i dokumenata. Procedura, način evidentiranja, obrade, čuvanja, korišćenja, zaštite i dostavljanja drugim nadležnim državnim organima informacija i dokumenata utvrđuje Vlada.
BIA je nadležna da primenjuje metod saradnje sa stranim obaveštajnim organizacijama, organima i službama, kao i međunarodnim organizacijama, u skladu sa smernicama Vlade Republike Srbije i bezbednosno-obaveštajnom politikom republike. Metod saradnje je jedan od novijih obaveštajnih metoda koji podrazumeva raznovrsne oblike institucionalizovane saradnje između obaveštajnih službi koje pripadaju različitim obaveštajnim sistemima (zajednicama), odnosno različitim državama. Jedinica za poslove veza zadužena je za interni i eksterni sistem veza obaveštajnih službi. Kao postupak pribavljanja obaveštajnih informacija odnosno prikupljačka disciplina u okviru metoda obaveštajne aktivnosti, metod saradnje realizuje se putem bilateralnih i multilateralnih ugovora i sporazuma na najvišem državnom nivou, ili putem međusobnih dogovora između obaveštajnih službi, uz saglasnost vlada njihovih država.
Kontrolu rada BIA ostvaruje vlada Srbije. U zakonu nema odredbi o načinu vršenja te kontrole. Obaveza je BIA da se pridržava stavova i smernica Vlade, kao i sve druge vladine agencije i organi. Kontrola rada BIA svedena je u zakonu na obavezu podnošenja polugodišnjih izveštaja Narodnoj skupštini i Vladi Republike Srbije. Savet za kontrolu službi pri vladi bi morao biti stvoren i neko ko bi odgovarao predsedniku vlade o radu službi. U Srbiji premijeru direktor BIA direktno referiše, a ne preko ministra ili nekog drugog pa se podrazumava prethodna kontrola. Od kvaliteta nadzora zavisi čitava kontrola parlamentarna i sudska, vlada određuje ciljeve pa je zloupotreba isključena.
U cilju stalnog praćenja zakonitosti rada službe uvedene su i funkcije Glavnog inspektora za unutrašnju kontrolu i zakonitost i Glavnog kontrolora za internu budžetsku kontrolu.
Direktor neposredno rukovodi radom BIA, i za svoj i rad BIA odgovara Vladi Republike Srbije. Takođe, direktor je dužan da na zahtev Narodne skupštine Republike Srbije i Odbora za bezbednost i odbranu podnese izveštaj o radu BIA i stanju bezbednosti u Republici Srbiji.
Što se tiče službi koje su nasleđene iz perioda SRJ spoljna kontrola je predviđena parlamentarnim nadzorom koji je definisan Zakonom iz 2002. godine, napravljen je demokratski okvir nadzora. Ovaj zakon nije zaživeo do kraja, a imajući u vidu da se SCG razdvojila, Srbiji je ostalo u nasleđe da uhoda i ovaj segment rada službi.
Služba za istraživanje i dokumentaciju – SID, je spoljnopolitička služba koja prikuplja informacije o spoljnoj politici, i isključivo je defanzivnog karaktera.
Služba bezbednosti (SB) je druga u sastavu Ministarstva inostranih poslova.
Vojno bezbednosna agencija (VBA) funkcionalno nije potčinjena Generalštabu već Ministarstvu odbrane.
Vojno obaveštajna agencija (VOA) prikuplja podatke i informacije o namerama i aktivnostima stranih država usmerenih protiv vojske, Ministarstva odbrane, teritorijalnog integriteta i suvereniteta Srbije, štiti ustanove, objekte i vojna lica u zemlji i inostranstvu.
Najznačajniji organ za nadzor i kontrolu rada od strane izvršne vlasti je Savet za državnu bezbednost formiran kao radno telo Vlade Srbije početkom 2002. nema strategijske zadatke nego samo analitičke. Načelo koordinacije uslovljeno postojanjem više obaveštajnih organizacija, nametnulo je potrebu stvaranja tela koje planira, rukovodi i usmerava aktivnosti, s obzirom da se radi o procesu kreiranja unutrašnje i spoljne politike, takvo telo je političkog karaktera - njega čine ključni nosioci političke vlasti u određenoj državi. Koordinacija u obaveštajno-bezbednosnoj zajednici funkcinalno je potrebna i Srbiji.
Načelo zakonitosti obezbeđuje stavljanje nacionalnog obaveštajno-bezbednosnog sistema u funkciju nosilaca zakonodavne, parlamentarne vlasti, zbog prisutne tendencije jačanja samostalnosti i preuzimanja kreiranja politike; činjenica postojanja i delovanja sličnih institucija utiče da same obaveštajno - bezbednosne organizacije vode računa o zakonitosti svojih aktivnosti.
Jesu li obaveštajno-bezbednosne ustanove u Srbiji spremne da se transformišu od represivnih institucija režima u delotvorne skupljače podataka, pitanje je koje interesuje sve njene stanovnike.
Sistem bezbednosti Srbiji nalazi se trenutno u fazi temeljne rekonstrukcije i potrebno je usvajanja strateških dokumenata - doktrine odbrane i strategije nacionalne bezbednosti koji će činiti neophodan okvir za uspostavljanje integralnog sistema bezbednosti i obaveštajno-bezbednosnog sistema na osnovama i u skladu sa novim zakonskim rešenjima i drugim pozitivnim propisima vezanim za oblast bezbednosti i odbrane zemlje. Ukoliko se ovo ne dogodi onda je društvo daleko od rešenja mnogih problema.

SR NEMAČKA

Parlamentarni Kontrolni Panel (Odbor – PKG) odgovoran je za nadzor rada obaveštajnih službi od 1978. godine u SR Nemačkoj. Sam Bundestag odlučuje o načinima rada, broju članova - trenutno 9, njegovom sastavu – koga postavlja nakon svakih izbora, a ako to ne učini, prethodni parlamentarci ostaju na dužnosti, a sastaje se najmanje jednom u tri meseca. Panel može tražiti podnošenje detaljnih informacija od Savezne Vlade o opštim aktivnostima i operacijama od posebne važnosti saveznih obaveštajnih službi (i akcija u inostranstvu). Funkciju koordinacije i nadzora rada službi u SRN vrši posebno telo Ureda saveznog kancelara - Odeljenje br. 5 čija organizacija i ovlašćenja su definisani Uredbom saveznog kancelara iz 1984. g. po kojoj koordinaciju i nadzor vrši i Koordinator (koga postavlja ministar ili državni sekretar).

SJEDINJENE DRŽAVE

Nadzorni odbor obaveštajnih aktivnosti (Intelligence oversight board - IOB) od 1970-ih ima sledeća ovlašćenja: priprema izveštaje za predsednika o nezakonitim obaveštajnim aktivnostima, ili o onim koji su suprotni odredbama izvršnih naredbi i direktiva predsednika, prosleđuje izveštaja o nezakonitim obaveštajnim aktivnostima Vrhovnom sudu, razmatra odnos između članica obaveštajne zajednice SAD i izveštava presednika o svom radu.


SLUŽBA

Kao jedna od institucija komunizma najviše omraženih, bezbednosno - informativne službe moraju biti temeljno pročišćene, stavljene pod kontrolu i u demokratiji steknu poverenje građana.

KADROVI

Inače do danas u Srbiji je zamenjeno oko 30 odsto starog kadra službi bezbednosti mlađim ljudima, u BIA posebno. Načeta reforma službi tek pokazuje koliko je problema pred društvom Srbije. Ako se ova reforma ne dovrši na valjan način onda je društvo daleko od toga da postane demokratsko i razvijeno.


Autor:
Željko Mirkov
specijalista za nacionalnu i globalnu bezbednost
analitičar Centra za civilnu bezbednost

петак, 22. децембар 2006.


Država i civilna bezbednost

SUVERENOST GRAĐANA
USTVANA KATEGORIJA

U teoriji države i prava, država se definiše kao posebna društvena tvorevina, kao najvažniji oblik političkog organizovanja društva. Prema navedenom, država je garant i čuvar jedne uređene društvene zajednice vršenjem niza neophodnih zajedničkih funkcija primenom raznih regulatornih instrumenata uključujući i sredstva prinude. Nijedna društvo nije idealna harmonična zajednica, pa je monopol fizičke sile kojim raspolaže država nužnost radi postizanja harmonije pojedinačnih i zajedničkih interesa unutar samog društva, ali i prema spolja.
Bezbednosno funkcija države je i regulatorna i zaštitna. Istorijski datira od samog njenog nastanka. Prema nekim teorijama i sam nastanak države vezan je za potrebu jednog društva da stvori mehanizme odbrane od ugrožavanja kako spolja tako i iznutra. Od prvih, klasičnih subjekata - vojske i policije, zaštitni, bezbednosni aparat države evoluirao je u smislu podele poslova na druge subjekte (sudstvo, carina, finansije, spoljni poslovi...) kao i na civilno društvo u celini. Sa istorijskog stanovišta posmatrano, bezbednosna uloga države zavisila je od karaktera društvenog uređenja, sistema usvojenih vrednosti, spoljašnjih i unutrašnjih izvora ugrožavanja. S tim u vezi i sistem bezbednosti je koncipiran tako da odgovori tim zahtevima i izazovima. U istorijskom smislu, može se govoriti o dosad izdiferencirana tri modela, i to: etatistički model organizacije, samoupravni model organizacije, i model građanskog, civilnog društva.
U etatističkom modelu organizacije totalitarna država se javlja kao neprikosnoveni monopolista i čuvar „mirnog sna“ svojih građana koji nisu imali niakav ni neposredan ni posredan uticaj na državne poslove. Državno-partijski aparat je projektovao ciljeve i vrednosti društva, i shodno tome, stvarao moćan obaveštajno- bezbednosni, represivni aparat za borbu protiv spoljašnjeg i protiv unutrašnjeg neprijatelja. Ovakav model je opstajao dosta uspešno u višedecenijskoj bipolarnoj podeljenosti sveta, ali se, nakon razmicanja „gvozdene zavese“, i pri prvom sudaru sa drugim i drugačijim sistemom vrednosti, ovako moćan sistem urušio, ne toliko delovanjem spoljašnjih činilaca, već pre svega delovanjem sopstvenih građana koji su od podanika vrlo brzo postajali subjekti raznovrsnih prevrata, promena pa čak i revolucija.
U pokušaju iznalaženja sopstvenog puta, Socijalističla Federativna Republika Jugoslavija, razvijanjem modela socijlističkog samoupravljanja, razvila je svojevrstan bezbednosni model – opštenarodnu odbranu i društvenu samozaštitu. U ovom modelu, „radni ljudi i građani“ stavljeni su ulogu „osnovnih nosilaca bezbednosti“, odnosno, „podruštvljene funkcije bezbednosti“. Ovako koncipiran model stvarao je privid o građaninu kao subjektu i njegovom stvarnom uticaju na društvo i državu. U stvarnosti je funkcionisao moćan državni obaveštajno-bezbednosni aparat kao budni čuvar svojih „radnih ljudi i građana“ i to više od unutrašnjeg nego od spoljašnjeg neprijatelja. Društvo socijalne pravde, ravnopravnosti, prosperiteta delovalo je na većinu građana kao skoro ostvareni san iz Marksističke teorije o komunizmu kao društvu jednakih, srećnih i slobodnih ljudi. Ovako idealizovani sistem opstajao je dugi niz godina zahvaljujući kohezionim činiocima iznutra ali i povoljnim spoljašnjim okolnostima. Promenom i spoljašnjih i unutrašnjih činilaca ovaj idealizovani san je na tragičan i stravičan način doživeo svoj kraj. Skoro sve vitalne društvene vrednosti su razorene pa i model bezbednosti kao sistem opštenarodne odbrane (ONO) i društvene samozaštite (DSZ).
U društvima tradicionalne, građanske demokratije tzv. zapadnog tipa ustavno ustrojstvo države i bezbednosnog aparata nije samo po sebi bio garant poštovanja proklamovanih prava i sloboda građana. Bezbednosni sistem je često korišćen za nametanje dominacije na spoljnom planu ili pak za represiju prema sopstvenim građanima (na primer, antikomunistička hajka u doba „Makartizma“).
Imajući u vidu navedeno, postavlja se pitanje, šta u današnjim uslovima opstaje kao civilizacijska tekovina, kao mogući održivi koncept uzajamne kohabitacije sa jedne strane državnog aparata bezbednosti i s druge - građana, civila, koji svojim pojedinačnim i zajedničkim političkim delovanjem neposredno i posredno utiču na formiranje tog i takvog sistema? Odgovor na ovo pitanje još uvek je u sveri željenog nego ostvarenog.

Savremeni svet je samo uslovno „globalno selo“ kojem preti zajednička opasnost od međunarodnog terorizma. U stvarnosti tinja nebrojeno mnoštvo suprotnosti i suprotstavljenih interesa, konglomerat različitosti ustrojstva bezbednosnog aparata države, od krajnje rigidno-represivnog do krajnje demokratičnog koji je u stvarnosti servis građana. Velika većina država opredeljena je za model građanske demokratske države čiji bezbednosni aparat je transparentan i podložan demokratskoj kontroli.
Bezbednost kao funkcija nerazdvojni je atribut svake države. Cilj vršenja poslova bezbednosti je da se određene društvene vrednosti zaštite od svih oblika ugrožavanja. Te konstante su pratile državu od njenih prvih oblika organizovanja, a oblici i metode ostvarivanja varirali su u zavisnosti od karaktera društvenog uređenja i oblika vlasti. U opštem smislu , državni aparat prinude u ostvarivanju bezbednosne funkcije deluje dvostruko:
preventivno, ( instrument odvraćanja nosilaca ugrožavanja) i represivno (sprečavanje i eliminisanje nosilaca opasnosti – na pravno dozvoljen način).
Pojam bezbednosti u Maloj političkoj enciklopediji definiše se kao: „bezbednost u najširem političko pravnom smislu i obuhvata mere i aktivnosti čuvanja i zaštite od ugrožavanja nezavisnosti i integriteta jedne zemlje (države, nacije) i unutrašnjeg ustavnog i pravnog poretka. U prvom slučaju se govori o spoljnoj a u drugom o unutrašnjoj bezbednosti. Prema objektu zaštite razlikuju se: državna bezbednost, javna bezbednost, kolektivna bezbednost, lična i imovinska bezbednost“.
Prema Vojnom leksikonu, određenje ovog pojma u jednom konkretnom društvu može se posmatrati sa stanovišta određenog stanja (nivo i stepen zaštićenosti vitalnih vrednosti društva), određene funkcije (oblasti, delokrug delovanja specijalizovanih državnih organa ) i određene organizacije (struktura sistema bezbednosti ).
Bez obzira na različitost određenja ovog pojma, njegova suština može se sažeti u sledećem: ostvarivanje željenog nivoa bezbednosti kao stanja, kroz zaštitne funkcije države na spoljašnjem i unutrašnjem planu, deluje organizovani sistem specijalizovanih državnih organa.
Svoju bezbednsnu funkciju država ostvaruje uspostavljnjem sistema bezbednosti sa ciljem integrisanja, osmišljavanja i pojačavanja ukupnog uticaja zaštitne funkcije i postizanja optimalnog stanja bezbednosti. Treba imati u vidu da su spoljšnja i unutrašnja bezbednost komplementarne kategorije, uzročno-posledično usko povezane, bez obzira što ne njih utiču različiti činioci.
Definisanje bezbednosne funkcije države neposredno je povezano sa društvenim i državnim uređenjem, proklamovanim ciljevima, nacionalnim i državnim interesima, sistemom društvenih vrednosti ali i procenjenim bezbednosnim izazovima, rizicima i pretnjama kako spolja tako i iznutra. Prema tim determinantama uspostavlja se i koncept sistema bebednosti – njegova struktura, zadaci, snage i sredstva.
Bezbednosne funkcije Republike Srbije po novom Ustavu: U Ustavu Republike Srbije, u 1.članu, država Srbija ( odnosno njeni građani na referendumu) opredelila se za vladavinu prava, socijalnu pravdu, građansku demokratiju, ljudska i manjinska prava i pripadnost evropskim principima i vrednostima. To znači da je strateško opredeljenje izgradnja takvog bezbednosnog sistema koji će biti u službi građana.
Suverenost građana Srbije je neprikosnovena ustavna kategorija. Država, državni organ, partija ili pojedinac ne mogu ni na koji način da prisvoje, uzurpiiraju i sprovode vlast uime građana. Odgovornost države za bezbednost njenih građana je nedeljiva, neprekidna, nezavisna od političkih , socijalnih i drugih gibanja. U protivnom, može doći do stanja dezorganizacije sistema, do ispoljavanja stranačkih, grupnih i pojedinačnih interesa i destrukcija koje prvenstveno i najteže pogađaju „obične“ građane.
Za građane Srbije, njihova bezbednost je izraz i ostvarenje njihove suverenosti koja se sprovodi preko legitimno izabranih predstavnika i državnih organa. Bezbednosna uloga države ostvaruje se u okviru njenih nadležnosti u članu 97. Ustava, ali i u ostalim poglavljima i članovima koji regulišu zaštitu ljudskih i manjinskih prava, uređenje vlasti, kontrolu vojske i službi bezbednosti, samostalnost sudske vlasti, i drugo. Prema navedenom, osim što država „brani“ svoje građane od opasnosti spolja i iznutra, ona ih takođe „brani“ i od same sebe, od nezakonitog, nepravednog, nehumanog i nečovečnog odnosa državnih organa u ostarivanju prava i sloboda građana. Što se tiče dobara koja mogu biti predmet ugrožavanja, ista su određena karakterom društva, njegovim prioritetima i vitalnim vrednostima. No bez obzira na to, kao zajednička dobra za gotovo sva uređena društva su: život i zdravlje čoveka, prava i slobode, materijalna dobra, društvenio uređenje, teritorijalna celovitost i dr.
Na spoljašnjem planu, moguće opasnosti po teritorijalni suverenitet i integritet za sve savremene države pa i Srbiju, proizilaze iz složenosti međunarodnih odnosa, nemogućnost da se uspostavi stabilni sistem kolektivne bezbednosti, odnosno, uspostavljanje relativno trajnog kompromisa između različitih i suprotstavljenih interesa. Međutim, obzirom da su strateški ciljevi i interesi spoljne politike Srbije prihvatanje principa i pravila međunarodnog prava u spoljnoj politici, priključenje Evropskoj uniji i ulazak u partnerstvo za mir i NATO, jasno je da su bezbednosni rizici izazovi i pretnje smanjeni ali ne i u potpunosti otklonjeni.
Na unutrašnjem planu izvori ugrožavanja društva i građana su raznovrsniji i složeniji, uslovljeni teškim nasleđem iz prošlosti ali i tranzicionim „bolestima“. Sve izvore ugrožavanja, ili opasnosti koje mogu dovesti do oštećenja ili uništenja nekog štićenog dobra, možemo podeliti u tri grupe, i to:
- društveni činoci (protivustavna, protivpravna, protivprirodna i asocijalna delovanja pojedinaca i grupa )
- prirodni činioci,(prirodne nepogode i katastrofe: poplave , zemljotresi i sl.)
- tehničko-tehnološki činioci (havarije u velikim tehničkim sistemima, požari, eksplozije, ekološki akcidenti i sl.)

Najčešći uslovi koji pogoduju nastanku izvora ugrožavanja su društvene suprotnosti i protivrečnosti koje su proizvod delovanja ljudi, a tek u manjem obimu prirodne katastrofe i havarije tehničkih sistema.

U odnosu na izvore i oblike ugrožavanja država koncipira snage suprotstavljanja,odnosno, snage bezbednosti. Međutim, u praksi postoji veliki raskorak između potrebnog, željenog sistema i postojećeg sistema bezbednosti. Više je nego očigledan nedostatak efikasnog i kogzistentnog sistema bezbednost, jer, i pored oprdeljenja političke elite da se suzbije organizovani kriminal i korupcija i evidentnog napora stručnih organa i službi, dešava se upravo suprotno: dalje bujanje ovih ali i drugih sociopatoloških pojava ( nasilje među ljudima, u svakom obliku, posebno nad nemoćnim osobama, stradanja građana na radnom mestu i u javnom saobraćaju, suicid ka posledica gubitka lične i ekonomske sigurnosti, narkomanija, alkoholizam, i dr.). Pored navedenog, preventivna bezbednosna uloga države izostala je u više slučajeva velikih nesreća, prirodnih i tehničko-tehnoloških udesa (saobraćajna nesreća na mostu na Tisi, poplave u Banatu, eksplozija vojnog skladišta u Paraćinu i dr.). Nesporno je brzo i profesionalno reagovanje pojedinih delova sistema – vatrogasaca, policije, zdravstva i dr. ali je u svim slučajevima nedostajala jedinstvena organizacija i koordinacija sistema civilne zaštite pre i u toku trajanja nesreća i katastrofa, a naknadno delovanje koliko god bilo efikasno, svodilo se na ublažavanje negativnih posledica.

Efikasnost sistema bezbednosti može biti uslovljena njegovom dimenzioniranošću, organizacijom, zakonskim okvirima, profesionalnošću kadra, opremljenošću i stručnošću specijalizovanih službi, i mnogim drugim činiocima. Obzirom na identifikovane izvore opasnosti, na državi je da sistem što pre učini efikasnim. Pritom se mora naći prava mera između suprotstavljenih zahteva, na jednoj strani da sistem ne bude glomazan, skup, zatvoren prema demokratskoj kontroli i represivan, i na drugoj da bude dovoljno efikasan da se suprotstavi izvorima ugrožavanja. Međutim, potpuni uspeh čak i vrhunski organizovanog sistema bezbednosti nije moguć ako se ne stvore društvene pretpostavke za njegovo funkcionisanje – povoljna politička i društvena klima, opštedruštveni konsenzus svih subjekata, posebno građana.

Ako građani svoju državu i svoje službe bezbednosti doživljavaju kao „tuđe“ i nametnute, ako ometaju i otežavaju rad državnih organa „gledanjem svoga posla“, okretanjem glave od nezakonitih, nehumanih i neprijatnih prizora u sopstvenoj sredini, ako u trci za brzim bogaćenjem ispoljavaju egoizmom, sebičnost i „lov u mutnom“ na tuđoj nevolji, onda, ne samo da od građanina – civila, kao subjekta u građanskoj demokratiji nema ništa nego je zaštita ne samo opštedruštvenih vrednosti, nego i pojedinačnih i ličnih dobara, praktično neostvarljiva.
Ako građanin želi i treba da bude „izvor i utoka vlasti“ onda je nedovoljna njegova uloga samo kao glasača na izborima. Da bi se razvijala i čuvala demokratija neophodne su „civilne“, građanske intervencije u sistem kako bi se sprečilo njegovo otuđenje.
Daleko smo od željenog cilja da snage bezbednosati budu servis građana, kao uostalom i cela država. Brojni su primeri da se deo državnog aparata postavlja kao organ sile koji ne postoji zbog građana, koji ga plaćaju kroz izdvajanja za poreze, već kao da građani postoje zbog njega. To nisu samo recidivi prošlog socijalističkog društva, jer je sklonost ka deformacijama svakog državnog aparata u pravcu birokratizacije njegova „druga priroda“ .
Pitanje je samo interesa i volje građana, posebno „trećeg sektora“ – NVO da svojim delovanjem unose korekcije u takav sistem. Time dolazimo na teren „demokratske i civilne kontrole „ sistema bezbednosti. Bez obzira na ustavna i zakonska rešenja ne samo kod nas nego i u većini zemalja građanske demokratije, kontrola rada bezbednosnog aparata od strane zakonodavne i sudske vlasti nije do kraja moguća. Deo problema leži u prirodi ove delatnosti pa samim tim i prirodi sistema: operiše se službenim i državnim tajnama koje mogu, u slučaju otkrivanja, naneti štetu nacionalnim interesima u širem smislu, a u užem, osujetiti i omesti neku planiranu akciju protiv nosilaca ugrožavanja. Iz navedenih razloga nije ostvarljiv, niti je poželjan potpun uvid javnosti u rad tih službi.
U slučaju Srbije situacija je još složenija. Sistem bezbednosti koji je u službi države nasleđen je sa teškom hipotekom iz prošlosti. Zakonska regulativa, značajan deo kadrova, unutrašnja struktura i organizacija i metodologija rada još uvek počivaju na starim osnovama, uvreženim stereotipima i predrasudama. Ako se tome dodaju i navedene opštepoznate specifičnosti u radu ovih službi, onda je jasno da sintagma „demokratska i civilna kontrola“ u slučaju sistema bezbednosti Srbije ima znatno drugačije konotacije.
Iako još uvek daleko od željenog cilja, srpsko društvo teži ka tome da se stvori ambijent u kome se neće postavljati lažna dilema, dali će ili ne potpuna demokratska civilna kontrola narušiti integritet , ometati ili onemogućavati rad neke specijalizovane službe bezbednosti.


ČOVEK

Jedna od osnovnih funkcija svake države je bezbednost i zaštita vitalnih vrednosti i dobara. U društvima građanske demokratije centralna vrednost je čovek, građanin, njegov lični, imovinski integritet, njegova prava i slobode.

ISTORIJA

Istorijski posmatrano, regulatorna uloga države, kako na spoljašnjem tako i na unutrašnjem planu, ostvarivala se prvenstveno kroz usklađivanje i uravnotežavanje različitih, često suprotstavljenih interesa među pojedincima, grupama, političkim subjektima, verskim i nacionalnim zajednicama i državama
.

APARAT

Državni aparat, posebno njegov sistem bezbednosti, često su se javljali kao sredstvo represije prema građanima unutar društva i kao osvajačka, zavojevačka sila prema spolja.


SERVIS

U savremenim uslovima, iako se čini da je beskonfiliktni svet bez ratova i sukoba utopistička ideja, sve je više društava građanske demokratije koja teže da svoj državni aparat pa i sistem bezbednosti na unutrašnjem planu načine servisom građana a na spoljašnjem planu subjektom ravnopravne saradnje među narodima i državama.

RASKORAK

Za Srbiju, građansdka demokratija i ljudska i manjinska prava su ustavne, dakle kategorije od najvećeg značaja na čijim osnovama počiva građansko društvo. Razume se da je raskorak između normativnog i stvarnog još uvek veliki jer se društvo tek izvlači iz tranzicionih nevolja i stremi ka evropskim principima i vrednostima.


USTAV

Ustavom je definisana uloga države u svim segmentima pa i u pogledu njene odgovornosti za bezbednost građana. Međutim, svakako cilj ovog društva nije da građanin bude samo „korisnik usluga države“ već aktivni subjekat u kreiranju, funkcionisanju i kontroli sistema bezbednosti, pri čemu će nevladin sektor sve više dobijati na značaju, po meri ostvarivanja građanske demokratije u punom smislu reči.



Autor:
Blagoje Ljubisavljević
pukovnik u penziji
Savetnik Centra za civilnu bezbednost